Mnogo i nista se nije promijenilo za ove tri godine otprilike koliko je proslo. Postigao sam sve sto sam htio, osim jedne stvari. Zavrsio magistarski, unaprijedjen na poslu. Uskoro kupujem stan aBd. Ono sto nisam postigao je da nisam nasao srodnu dusu. Nisam imao ni vremena iskreno receno. Ali sam zato imao vremena da naletim na dvije osobe koje su iz temelja promijenile daljnji tok mog zivota.
Prva osoba je moja stara poznanica. Ostala mi je u lijepom sjecanju. Mi smo se upoznali preko interneta sto je najgluplji moguci nacin upoznavanja ( jer internet je pun osoba koje zele da se predstave kao neko drugi, kompleksasa i slicnih..). Ja ustvari i nisam bio ni za kakvu vezu, culi smo se povremeno ona se meni jadikovala i na to se svodilo vecina mojih komunikacija sa zenama. Ja sam bio kanta u koju su one praznile svoje "emocije". Elem, ta ista, nakon sto smo prekinuli komunikaciju jer se ona navodno udala, se javlja meni porukom prosle godine (nakon 3 godine). Ja tu poruku naravno ignorisem, i onda se ona nakon par mjeseci javi sa skrivenog broja. I kroz pricu ja saznam da se razvela i bla bla. Da bi na kraju ona mene pozvala da se upoznamo. Uoci samog upoznavanja ona meni otkrije da je vec bila udata kad je komunicirala sa mnom (ali da je brak bio u raspadu) i da vec ima  sina od 12 godina. Nakon toga sam se osjecao kao idiot.. I to je najmanje sto mogu reci.. Ima se tu stosta jos reci..

Drugi slucaj je jos gori, i opet je kriv naravno internet. Upoznao sam djevojku iz komsiluka, slucajno na internetu. Kasnije ce se ispostaviti da nase upoznavanje nije slucajno..
Ja opet nisam bio ni za kakvu vezu jer nismo imali nista zajednicko. Ja pobozan, a ona budala svoje vrste. I ne znam zasto sam nastavio komunikaciju s njom, mozda zato sto je bila neuobicajeno uporna - nenormalno uporna. Mozda mi je bilo zao, ne znam. Kasnije kad sam htio prekinuti komunikaciju vise ona nije dozvoljavala. Pocne plakat i mene to pogodi. Bio sam kao i predhodnoj kanta za njeno jadikovanje i istresanje. Bio sam par puta s njom na kafi. Kad god bi pokusao prekinuti komunikaciju ona bi plakala, zvala na fiksni telefon i uznemiravala moje ukucane. Da bi na kraju meni rekla kako ima svoju vojsku dzina i da eto kao nesto komunicira s njima. Ja sam se sledio. Kasnije sam skontao i da pusi travu i tad sam izvukao vecinu informacija od nje. Ja sam bio misija (projekat) koji je ona dobila u zadatak. Cilj je bio da se ja pokvarim i da spavam sa njom. Da se unisti moja vjera i sve ono sto sam bio dosad. Ostao sam sledjen. I jos uvijek sam. Ne mogu da dodjem sebi. Znao sam za sejtane, ali nisam znao za hodajuce, koji obavljaju zadatke..

Nakon ovog svega osjecam se izgubljeno. Ne mogu da dodjem sebi.. Kriv sam sto sam uopste komunicirao sa takvim osobama. Znas kako kazu, najvece gluposti pocinju sa dobrom namjerom..

Valjda nisam imao sta kaz'ti :) nista pametno, nista jadikovski ..:)

Sad imam nesto da kazem, nakon jos jednog bolnog iskustva. Valjda ta iskustva trebaju od mene da naprave robota, ili zivotinju ..

Interesantno je kako (uz duzno postovanje prema ostalim zenama koje nisu takve a koje ja opet nisam sreo u toj relaciji) zena koju si volio i koja je lafo tebe voljela odjednom postane monstrum kad joj se ne slazu sve kockice u formuli. Kad ti nisi ona konfiguracija koja moze proci. Kako te osupne ta promjena ponasanja. Jednostavno ne mozes da vjerujes da je to taj isti insan.

BTW. Jos nisam upoznao zenu koja ce prihvatiti neki problem kod muskarca, dok se podrazumjeva da ce muskarac prihvatiti njene probleme kao svoje..

Ponekad imam utisak da stvari bolje stoje na onoj drugoj obali, gdje vladaju poznate relacije medju voljenima. Stavise sticem utisak da se oni iskrenije vole, makar to i ne bilo istina. S moje strane obale, gdje ocekujes iskrenu ljubav baziranu na vjerovanju u Allaha i onaj drugi, bolji svijet, vidis da se puno trazi, puno ocekuje i vrlo malo daje.. O kako to sve jadno zvuci...

Gotovo da nisam sreo zenu muslimanku, bez obzira na obrazovni profil, koja mi pocne pricu (znaci nije inicirana s moje strane) kako je lijena, kako ne umije kuhat, kako njen zet odlicno kuha. Kako ona ne bi ovo ili ono, a ne zaradjuje ni za to ovo ili ono. Kako ona voli Sarajevo i to je haman najbitnije - otici u Sarajevo i raditi u nekoj rupi, ali osjecaj velicine je dobar, je zaBoga, ona je u Sarajevu.. Da ne pricam o zrtvovanju, tu nema zrtve ni za sebe, a kamoli za druge. I pitam se da li ta zena muslimanka misli da moze biti dobra mati, ako sebi ne  zna skuhat, a kamoli svom djetetu.

Od sad odmaram, i ucim, rjesavam ispite aBd. Bolje biti sam, nego sa svakim..

Kakve to ima veze sa mnom? Muskarci ne placu. Ja se mogu smatrati muskarcem, ali ne klasicnim, nego, ono, emotivnim. Emotivni muskarac koji pusi povremeno, ne pije, i ima pistolj od 9mm. hah. Nespojvo?! Djeluje da je tako..
Taj nespojivi u zadnje vrijeme place svaki drugi dan. To nije ono zensko plakanje.. To nije plakanje da bi se postiglo nesto niti da se neko smiluje. To je plakanje nad samim sobom. Nad svim ovim sto je proslo preko moje glave i sto jos prolazi, na prisutnoj nemoci da se ista promijeni..

Jednu sam djevojku sahranio. Otpratio je do mezara. Dao komad svog srca. Prezivio, uzdigo se iz pepela. Onda u moj zivot dodje druga, koja ostavi svoj trag i onda ode, ali i kad je otisla, neprestano je djelovala dok me nije slomila. I sad sam slomljen... Prekjuce stize poruka, i stigla je od nje, kao da vidi kako sam. Ustvari zeli da njoj bude lakse, jer zna sta je uradila.. Prvo sam se poceo tresti i suze su same potekle. Nisam nista odgovorio. Tesko oprastam kad dadnem sebe i ne ostane nista.

Volio bih da sam jednostavan i da mi je lahko se naci sa bilo kim, ali nisam. Jednostavan jesam, ali sam kao rabljeno auto. Nosim sa sobom oziljke i ogrebotine, od kojih se druge osobe plase.. Zene zele da cuju samo hvalospjeve..osim onih koje su imale tezak zivot kao ja..
I pored svih mojih mahana, ne mogu lahko naci osobu koju mogu voljeti.. Kad se to sve sabere, onda imam razloga da placem nad samim sobom.

Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: "Hočete li da vas uputim na najuzvišenije Allahovo,dž.š., ime, s kojim kada On bude pozvan odazove se, a kada se od Njega nešto traži s tim imenom, On to dadne. To je dova kojom se molio Junus, a.s., kada Ga je pozivao iz trostruke ...tmine: „La ilahe illa ente subhaneke, inni kunt...u minez-zalimin.“ (Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si, ja sam se zaista ogriješio prema sebi)

Ovako pocinje jedna pjesma, koja me "dira".  A dani idu... i ja se moram vratiti na posao. Zakljucio sam bolovanje. Pet sedmica brzo prodje..a ja gotovo nista ne rijesi sto sam mislio rijesiti. Samo sam jos vise pitanja otvorio. Uspio sam prekinuti dvije stvari koje su me uznemiravale. Losu vezu, kakvu nikad nisam imao. I kontakt sa osobom s kojom i nisam trebao imati kontakt, ali sam napravio presedan koji ne lici na mene. Dopustio sam udatoj zeni da mi se javlja, ali ne bilo kojoj, imam ja prijateljica udatih, nego, dopustio sam zeni koja je bila jako emotivno vezana za mene da mi se i dalje javlja.. Prvo sam je blokirao na msn-u, da bi ona zvala na telefon. A ja sve fin i pristojan i necu da je grubo otresem. I nije se okanila dok je nisam uvrijedio. Ustvari, rekao sam samo istinu koju ona nije mogla podnijeti. I tako, svima sam samo vreca za praznjenje, ali zato sto ja to dopustim..
Sad mi vise nista nije vazno. Nisam sreo svoju "polutku" iako sam se nadao da ce me Allah pocastiti. Sad se vise ne nadam i ne mislim.. Nemam misljenje ... Sve sto sam mislio da znam, sad vise ne znam...
Sutra valja za Sarajevo, a prekosutra na posao..

Kazu da je prastanje znak velicine i snage, a posto nikad nisam bio slabiji, tesko prastam...

Covjek je u vezi sa onom osobom koja mu daje osjecaj vrijednosti vece nego sto ona realno jeste..

Najbolji osjecaj i dozivljaj islama covjek dozivi kad tek pocne prakticirati islam i kad dostigne visoke stepene. Ono izmedju, za one  koji prevale pocetni "kurs" islama, je pokriveno iskusenjima i trazi sabur, strpljenje i cekanje..

Ja sam odmah, nakon sto sam dosao u pubertetske dane poceo da prakticiram osnovne postulate, stubove moje vjere. A ubrzo nakon toga su pocela moja iskusenja, koja jos uvijek traju.
Sve vrijeme se trudim da plivam, jer je to jedino sto mogu. Cak i da hocu da se predam, ne mogu.., samo tones..

Zasto naslov hedonizam?! Pa zato sto srecem apsolutnu vecinu muslimana koji zive izmedju nade i potrebe za hedonizmom, i balansiranjem sa svojom vjerom. Pokusavaju da se krecu izmedju toga dvoga. Onda se pitam. Jel to ja nesto grijesim, jer ja trazim malo, samo malo rahatluka. Zar ima ljepseg osjecaja od duhovnog zadovoljstva, koje vec dugo ne osjecam zbog kusnje. Hedonizam mi nije ni na umi. Ne zivim da bi jeo i uzivao, niti me to ispunjava, ali cu sve od toga uzeti ako mi je dato i zahvaliti se na tome. Jer, sto god da si dozivio, putovao, jeo, uzivao - ostaje samo prica o tome i sjecanje za koje se mozes pitati nakon nekog vremena, jel to stvarno bilo ..ili si samo usnio...

“Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će vec jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (Prevod značenja, El-Beqare, 214)